|
|
| < | veljača, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Želite znati? Čitajte, pa ćete saznati...
Zovem se: Ana
Ugledala sam svijet prije: punih 17 godina
Rođena 14.7.1992.
Želim: ostvariti snove, smijati se.
Trebam: znati cijeniti što imam
Vrlina: dobronamjernost
Mana: kaže se da je put u pakao popločan dobrim namjerama, pa vi zaključite.
Prepoznat ćete me: nećete, budimo realni.
Volim:
- životinje
- prijateljstvo
- čokoladu
- strane jezike
- umjetnost
- poeziju (Cesarić, Matoš, Ujević, Jesenjin...)
- pisati
- putovati
- umjetnike (Monet, Sisley, Munch, Dora Maar, Dali, Escher, Chagall, Rembrandt, van Gogh...)
- ljubičastu
Čitam (zamislite čuda, pa pismena sam): najdraže knjige:
- Mali princ
- Bijeli klaun
- Autsajderi
- Mi djeca s kolodvora Zoo
- Lovac u žitu
- Slika Doriana Greya
- Sretni kraljević (i ostale priče)
- Kradljivica knjiga
(...)
Slušam:
- puno balkanskog punka: Six Pack, Atheist Rap, Pekinška patka, Debeli Precjednik
- Kamelot
- Cranberries
- Blondie
- RHCP
- Enya
- Sonata Arctica
- The Clash
- Iggy Pop
- 3 Doors Down
- Gobac
- Disney pjesmice
- Dido
- Hladno pivo
- Scorpions
- The Killers
- The Fray
- Franz Ferdinand
- Panic at the Disco!
- Sixpence None the Richer
- Lily Allen
(...)
Ne volim:
- ušutkavanje
- "velike Hrvate"
- ljudsku glupost
- smrad
- deprimirane ljude
- nepričljivce
- dosadu
- gubljenje vremena
- prepatetičnost
- stres
- rat
- nesuosjećanje
- odustajanje
- plitkost
- mržnju
- nesporazum
Idem u: Osamnaestu gimnaziju. Peta me uništila.
Blog
Forum
isplati ih se čitati:
Margarita
Marija
Elentari
Fafafala
Sabina
animalsfreedom
Triesduja
Doris
Pošta
Danko
Rakkun
Hrvoje
Ančica
Una
Heart of Glass
Kimestra
Karla
Nobody
Tratinčica
Azys
žena drugog sistema
5ra <333333
Prhki =)
Prosta ravnoteža
Les Yeux
Marta
I remember.
Blank
Plazmessa
Pokus
Smisao života
It shines
VCZ
Prijatelji životinja
In love with the maiden, The flower of winter
Lowbrow children, in grove of the inland
How many times heart's gone through the grinder
wherever you look there's a painful reminder
Singing a love song, words of a stranger
The howling miller, never to face her
Temple of the evil, Temple of the weak
no one knows how bad he feels
Late-night innuendo, temptation of the key
"Live with the Blacksheep, live with me"
Insanity, blessing for those born to hate you
Burned by the embers of love, it is so cruel
Howling the night, for the sun of the midnight
Serving the people, condemned you in the eternal
Night of the lost song, words of the stranger
The howling miller, never to face her
Temple of the evil, Temple of the weak
no one knows how bad he feels
Late-night innuendo, temptation of the key
"Live with the Blacksheep, live with me"
Kamelot - Forever <333
there's a pain within
that I can't define
there's an empty space
where your love used to shine
from the night we met
till the day you died
do you think I wished
do you still believe I tried
all too soon we were divided
and life had just begun
will you revive
from the chaos in my mind
where we still are bound together
will you be there
waiting by the gates of dawn
when I close my eyes forever
I belong to you
you belong to me
it's the way things are
always meant to be
like the morning star
and the rising sun
you convey my life
and forgive me what I've done
all too soon we were divided
into darkness and light
will you revive
from the chaos in my mind
where we still are bound together
will you be there
waiting by the gates of dawn
when I close my eyes forever
save me
reverse how I'm thinking of you
every breath I take
brings me closer
closer to forever, to you
I'm waiting for the day that I'm gone
Poezija - uvijek duboka, nikad iscrpna i zauvijek savršena.
Znanje govori, mudrost sluša.
Učeni je svugdje učen, a kralj je samo u svojoj zemlji kralj.
Ponekad srce vidi ono što je za oko nevidljivo.
Neispunjenje želje je patnja. Mudro je ne željeti.
Mnogi bi ljudi radije bili sigurni da su jadni i žalosni, nego riskirali da budu sretni.
Svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa.
Čačkanje nosa je za neke jedini način da uđu u sebe.
Oni koji kažu da je teško na vrhu, nikad nisu bili na dnu.
Dom je tamo odakle te ne mogu otjerati kad želiš otići.
Dance like no one is watching, Love like you've never been hurt,
Sing like no one is listening, Live like it's Heaven on Earth.
If sometimes you feel yourself little, useless, offended and
depressed, always remember that you were once the fastes and
most victorius sperm in your group!
U životu postoje dvije tragedije. Jedna je kad izgubiš ono što
najviše želiš. Druga je kad baš to dobiješ.
The poorest man is not without a cent, but without a dream.
Someone once asked me "why do you always insist on taking the
hard road?" and I replied "why do you assume I see two roads"?
It's beter to forgive a friend, then to lose one.
UTJEHA KOSE (A.G.Matoš)
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj! U smrti se sniva.
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Vladimir Vladimirovič Majakovski
DO VIĐENJA SERGEJU JESENJINU
Naš je planet
radostima
ubog nešto.
Treba
otimati
radost
danima što bježe.
Na svijetu
umrijeti
nije teško.
Stvarati život
daleko je teže.
Izgubila sam se. Dugo mi je trebalo da se nađem.
Među stihovima i u riječima.
Između sna i halucinacije.
Među danim obećanjima i slomljenim odnosima.
A cijelo sam vrijeme bila sama.
Trebala sam suputnika. Koji će mi otirati suze.
"Nemoj se brinuti, sve će biti u redu."
Trebala sam nekoga tko će se smijati sa mnom.
"Kad ostarimo i budemo stare i naborane, pušit ćemo 3 kutije dnevno i bušiti lopte djeci kojima upadne u naš vrt."
Trebala sam nekoga s kim ću biti buntovnik.
"Margarita, mi smo revolucionari."
Trebala sam te.
Gdje si bila?
Sjećam se onih žicanja po kunu kad bismo uspjele kupiti sendvič za 7 kuna i sokić po tri.
I onih bezbrojnih kava u Koti. Pub je postao jadan i nes im je bio loš.
I onog "učenja" latinskog u pola 7 ujutro.
I tvog plača zbog jednog i zbog drugog.
I vožnje u šalicama. I vrištanja u šalicama.
I razgovora do 4-5 ujutro u Gardalandu.
I beskonačnih markiranja. U Booksi. Kod bake. U kinu. U gradu.
Nikad nismo markirale u Gymnasiumu.
Sjećam se i izleta u Profil. I Millenium.
Kućnih druženja. Prespavljivanja.
Pušenja papira. Igranja mjehurića 3.
Varanja na informatici.
Švercanja na ostalim predmetima.
Lažima o koncertima, menstruaciji, novinarskoj, volontiranju, zastojima...
Nove godine i tvog rođendana.
Tvog ostavljanja Njega.
Tvojih sprijateljavanja i raspada prijateljstava.
Tvoje mononukleoze i tvog prežderavanja BigMacom.
I sladoleda za 5 kuna.
I kava.
Beskonačnih razgovora na telefon. Svakodnevnih.
I kad si išla sa mnom na Lidrano. I kad si mi čitala pjesme.
I poklonila Pariz bilježnicu i bilježnicu oblijepljenu svim svjetskim gradovima i magic 8 ball i Isabel Allende i Killersa i Lily Allen i svega.
Svega se sjećam.
Ali bilo je još. Bilo je svega.
Žao mi je. Ne ispričavam se, žalim za onime što je ostalo.
Što druga škola znači toliki jaz.
I drugi turnus.
A kao, prijateljstvo je jače od svega. Mi smo jače od svega. Mi smo najbolje prijateljice. Mi smo Petrićka. Libi. 5tra.
Mi smo... mi.
Ne nismo. A najviše što boli je upravo tvoja rezigniranost.
Nije ti više stalo.
Radije bih da se svađamo nego da me pustiš.
Nisi zdrava. Ne za mene.
Ali kako da se osjećam da pobjeđujem gubitkom svega, kad se osjećam kao otpad. Odbačena kaoguma. Poderani san.
Patetika je gadna stvar.
Znam da je pretjerana, ali ovo je moj blog. Meni treba ispušni ventil. Nakon jebenih 6 mjeseci sam se udostojala napisati nešto. Nekvalitetno. Patetično. Melodramatično. Ali ovo je moj blog.
"Liježem u prašinu riječi,
snivam poput zvijeri,
i odnosim potajice,
zadnje tragove tvoga bića.
U zaborav."
Ne mogu te sputati.
"Prijatelju
Na usnama mi ostao slan okus tvojih suza i krvi;
Podsjetnik na dane u kojima smo bili
Putokaz danima u kojima ćemo biti.
(Kvint Horacije Flak)
* Uvijek nam ostaje lutanje gradom i boemski sati. Ipak, nemoj otići. *"
Pokaži mi te sate. Molim te.
"- Što to znači >>pripitomiti<
- To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači >>stvoriti veze...<<
- Stvoriti veze?
- Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama hiljada drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bit ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu..."
U dimom zamagljenoj prostoriji stajali su naslonjeni na zid i pognutih glava.
On je bio Taj, a ona je bila Ta.
Rekli bi ljudi, sve je onda na svom mjestu.
Ali, ludi su ljudi.
"Ja tebe volim.", nasmiješila se nježno ga pritom gledajući u oči i kovrče koje su mu se samovoljno gibale po ramenima.
"I ja tebe volim. Ali eto.", odgovorio je zamišljeno i distancirano gledajući u prazninu.
"Što?"
"Postoje i neke stvari koje su jače od nas." Gorčina mu se osjećala u glasu.
Postoje takve stvari. Znam da postoje. Ali ti i ja smo dovoljni.
Jebeš svijet. Nikad nije bio dostatan za nas. Ionako se nikad nismo uklapali u prihvaćene norme i okvire društva.
"Mi smo ti koji krojimo svoj vlastiti svijet. I onakav je kakvim ga mi želimo vidjeti." Njegove izjave nisu bile dovoljno prozaične.
"U vlastitoj perspektivi. Ali u biti kad bolje razmislim svijet i je samo vlastita percepcija njega, ne nužno i realna slika. Sami stvaramo realnost i imaginaciju." A ona ih je zato i voljela.
A on je volio jesen. Ona nije voljela jesen. Bila je depresivna i pokazivala opadanje i trulež u svom punom sjaju, bez cenzura. Iako se slagala da je poetična. On je tvrdio da je prije patetična. Ali "takvi izgubljeni romantici kao ja vole patetiku." I zato ga je voljela.
"Volim život. Makar me jesen još malo muči, koliko god poetična (patetična?) bila."
"Jesen je krasna. A čovjek također."
Koliko često čovjek ima priliku utvrđivati istine? Romantik, patetika i jesen. Sve se uklapa.
Umjetnost prije svega, zar ne?
Toliko je nedovršenog među nama.
A već su sitni sati. Znaš da moram ići.
"Optimizam je jedino što nas može spasiti. Jer realno živimo u takvoj situaciji koja nije ni malo optimistična, ako shvaćaš što pričam."
Naravno da sam shvaćala.
"Lud je ovo svijet. Drži se."
"Ludi su i ljudi." I da. Znam da je to tvoj omiljeni citat Bukowskog. Ali to je instinktivan odgovor koji moj um šalje.
I ti znaš da imam pravo.
Tko se može pohvaliti da ima što i ja? Nitko?
To sam i mislila.
"Razmišljao sam koga izdati
kada mi ostane samo da biram između nas dvoje.
Žalim,
ali prestar sam da bih izdao sebe još jednom.
Odjebi."
Jedna po jedna, nježno, riječ se nizala na bisernu ogrlicu ropstva.
U skučenoj zlatnoj krletki, orijentalno ukrašenoj rubinima i smaragdima, slušala sam neku tužnu uspavanku ptice neupadljiva repa i tamna perja.
Zrak je mirisao na kišu, netom isprani grad.
Na novu dušu, na rođenje.
Prozor je bio mokar, a kapljice dažda su u slapovima curile niz okno.
Zapalila je cigaretu, provlačeći dugački crni cigaršpic nervozno među usnama.
Imala je neodoljiv kalifornijski osmijeh, uvijek izvještačeno odglumljen, u srži bolan i lažan.
Čitala je nepoznate pjesnike u svojoj zadimljenoj palači očaja uz turobne note ptice u zlatoj krletki.
Telefon bi zazvonio, a njen bi naivni glasić nadobudno poskočio, a zatim biste njegovu vlastitu pratili dekadenciju.
Da, poželjela je potrčati zlatnim, suhim poljima i uprljati ruke radom.
Željela se porezati dok je rezala kruh i poderati traperice na koljenima.
Željela je pojesti čitav red kolača i pustiti cd popularnog rock benda na najglasnije.
Željela je vrištati od smijeha i plakati od tuge.
Gristi nokte i popiti vodu iz tuđe čaše.
Život u zlatnoj krletki nije bio lijep, ali je izvana tako izgledao.
Ptica je bila tužna i ona je to uočavala.
Sve tanja i odbijala je jesti.
A imala je zlatnu krletku.
I ona je potpuno razumijela.
Otvorila je proor sobe i pljunula na prolaznika.
Psujući, okrenuo se prema njoj, a ona je, novorođena buntovnica, prasnula u iskreni, grleni smijeh,
ostavljajući svoje uvažene goste iz slojeva plemića zaprepaštenima i sablažnjenima.
Zalupila im je vrata i istrčala u vrelu i opojnu ljetnu noć, opijana nekim nepoznatim osjećajem uzbuđenosti od novog, nepoznatog i nepredvidivog.
Zagrlila je pustolovinu i uhvatila sudbinu.
Sama, a ipak, smiona.
Izvan svoje zlatne krletke.
Stroj za pranje rublja na sredini sobe.
Prazna soba zjapi usred tog prostranog stana mogućnosti. Prozračna je i široka, ali tako neosobna.
Gotovo jezivo prazna. S lijeve strane je blještavo bijeli zid.
S desne također. I ispred i iza.
Prolazim tom prostorijom s gotovo čudnim osjećajem pijeteta. Na sredini osamljeno i ponosno stoji perilica rublja, potpuno nova, s mirisom svježe plastike. Neogrebana i nikad korištena.
Glatka je i isključena iz struje. Utikač nježno i neupadljivo leži pored utičnice.
Prilazim mu bliže i utičem.
Tiho zujanje perilice probuđene iz sna poput tek rođena djeteta koje prvi put zaplače oživi tu sumornu, raznu prostoriju. Lagano se počne gibati, a bubanj okretati. Gledam tu scenu i bujanje vode.
Vidim neka nepomična lica u plastici bubnja. Ispijena i zabrinuta. Otuđena i uhvaćena u vrtlog kolotečine, nezadovoljna i deprimirana.
Bubanj se vrti sve brže i brže.
Lice me gleda svojim praznim smeđim očima. Ja vidim jednaku scenu svaki put ispočetka.
Jedan okret, drugi, treći, enti...
Još jedan i još jedan.
Potom opet i opet.
Voda zapljuskuje, a bubanj se vrti.
Okreće.
Vrti, vrti.
Okreće.
Ta slika mi odzvanja u glavi i pleše pred očima.
Vidim ju kako u agoniji vrišti i pada. Opet i opet.
Bubanj se sve glasnije okreće.
Čujem joj napukao glas kako moli za milost.
Perilica sve jače udara.
Vidim joj suze kako kaplju dok klečeći vapi upomoć.
Jedno te ista scena, opet i opet, isponova i još jednom.
Voda bijesno udara o vrata perilice, gotovo prijeteći, a ja vidim njeno natečeno lice kako jeca.
Zapljuskivanje vode gotovo mi prijeti.
Još jednom se scena ponavlja.
Nema neiščekivana raspleta ni happy enda.
Nema katarze ni moralnog pobjednika.
Samo jedno mučno opet i opet, svaki put ispočetka dok perilica zaglušujuće zuji.
Poželim vrisnuti, vrti mi se u glavi, zlo mi je, pod mi se gubi pod nogama, udovi trnu, ne osjećam prste, u grlu mi tjeskoba, u glavi tempirana bomba, pred očima neon svjetla, u ušima visokofrekventno zujanje, usta su mi suha i gubim se u deliriju hladna znoja preko pregrijane kože.
Bubanj glasno zatutnji, voda počne izlaziti, gibanje se smiri, utiša i na kaju ugasi.
Soba dobije prvotnu sumornost, a iz mokrog bubnja proviri blještavo bijela široka majica, mirisna i čista, bez ijedne mrlje, poput tek rođene duše.
Tko izgori taj ne može planut
Tko ljubljaše taj ljubavi nema.
Svijet me plaši.
Potencijali su veliki, paleta mogućnosti opsežna.
Toliko šapata mi vrišti "Pođi na moju stranu".
*Glas me čini malenim*
Jedno po jedno pitanje gomila se u glavi.
Tvori beskonačni red koji mi pomućuje bistrinu i zbunjuje me.
Više ne vidim jasno, već samo tamne obrise.
Više ne čujem dobro, već osjećam vibracije.
Uramljena sam u nefleksibilne okvire sadašnjice koja mi diktira svaki pokret
i marioneta sam sebe same.
Osjećam se ugroženo i napadnuto, lice mi je izmoreno i nostalgično.
Gdje je ono sigurno jučer?
Gdje je ona neopterećenost životom?
Sve se gubi na razmeđu poimanja
u vrtlogu nastranosti i ludila.
Onaj moj savršeni svijet u kojem sam živjela tri, pet, sedam, trinaest dana.
Onaj moj savršeni svijet koji je bio tako stvaran, a rasplinuo se poput sna.
Onaj moj savršeni svijet bezgraničnosti i bezbrižnosti.
Onaj moj savršeni svijet užitaka i strasti.
Utopljen je.
Udavljen.
Upucan.
Izmasakriran.
Izboden.
Izrezan.
Izgažen.
Spaljen.
Kremiran.
Onaj moj savršeni svijet koji sam nalazila u besplatnim osmjesima i iskrenim konstatacijama.
Onaj moj savršeni svijet koji sam voljela, koji je mene volio.
Onaj moj savršeni svijet, neiskvaren, istinski, neupakiran u lijepe sintagme, već sirov, a tako idealan bez prepravki i fotošopa.
Onaj moj savršeni svijet.
Nisam ga sanjala.
Ali moj savršeni svijet nije služio da bude svakodnevica.
Samo isječak, kratak i prolazan isječak mog života, ali koji ću najviše pamtiti.
Ja bih da mi vrate moj savršeni svijet.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pozdravi iz Pariza
Sutonje suze
namočile su mi omotnicu
s mirisima Pariza
koje sam htjela da mi pošalješ.
Titraju osjećaji
I drhte grane
ove moje stalne prolaznosti.
List po list
I gola je jedna.
List po list
I gola je druga.
Ti zimzeleno prolaziš kroz život
I broj godova ti se povećava,
ali grane su guste
I jednako zdrave.
Gradovi su me gledali
I osjećali moje cipele,
mora su me okusila
obuhvativši me
ledenim valovima.
Tražila sam sebe
pod svjetlima pozornice
I u zabačenim mrakovima,
po pločnicima Londona
I perivojima Melbournea,
u začinima istoka
I mirisima Čilea.
A u Zagrebu sam
ostavila tebe.
Pa kako bih se i našla?
Pored mene leži
razmočena omotnica
s mirisima Pariza
koje sam dobila.
A ja sam sada doma.
I ti si sada kući.
Našla sam se.
Jer dom nam je na istom mjestu.
*tamo je bio moj savršeni svijet koji sam podijelila s vama u svom savršenom svijetu. 19. - 21.3.2009. - ali bit će vječnost, zar ne?*
Zatvorenih očiju,
zaslijepljena svjetlom
krcatim i beskonačnim
širim ruke prema Suncu
i grlim novi dan.
među prvim pupoljcima
i mirisima proljeća.
Moja aura sad blista poput Siriusa,
oči su mi u razini Kilimanjara,
a zubi mi blješte u širokom osmijehu
koji ne skidam dok ne padne mrak.
Sve te crne koprene osamljenosti
i nezadovoljstva
padaju mi s lica
i ne prekidaju više dotok zlaćanih zraka
i šarenih ozona.
i zvuk željeznice,
zveckanje nakita
i cvrkut vrabaca.
Šum vjetra među granama
i neon svjetala oko mene.
Disko kugla
i pijani ritam.
U vrtlogu svojih strahova
i manjkavih osjećanja
ja se gubim i sakrijem,
bježeći od njih
i počinjući ispočetka,
pročišćena i
Sretna.
Jučer sam dotakla nebo i pokoju zvijezdu. Sunce i oblačke.
"I had a dream
strange it may seem
it was my perfect day.
Open my eyes,
I realize
this is my prefect day."
Nije sve savršeno. Ali imam sve.
Fotografije sreće u albumima i strasne poljupce među policama.
Ljubav u bilježnicama i prijateljstvo na zidovima.
Uspjeh u uhu i pobjedu u glavi.
Vraćala si se kući.
Kao i svaki dan.
Istom ulicom, istim prečacem.
Slušala si mp3 i razmišljala sebično o sebi i svom životu.
O osobama koje su u njega ušle, a neke izašle.
Svaki dan jednako si se vraćala, razmišljala o istim stvarima, neizrečenim rečenicama i izgubljenim prijateljima.
Ništa nisi poduzimala, samo razmišljala. Htjela.
Svaki dan jednak broj koraka ti je trebao do tog tvog petog kata i svaki si dan susprezala si suze i bijes.
U biti si bila tužna.
Ne depresivna, ne nezadovoljna.
Povučeno i za sebe tužna.
Htjela si da te pitaju jesi li sretna.
Da ima kažeš da jesi, sve je okej.
A na to bi ti rekli, ajde mi sad reci istinu. Tu sam za tebe.
Razmišljala si o svim tim lijepim licima i sretnim životima.
Hrabrila se poticajnim aforizmima i mislila da te čeka netko negdje.
Zapravo, nadala se. Nisi to uistinu mislila.
Svaki dan budila si se s jednakim entuzijazmom, jednolično si doručkovala, jedine su neznačajne oscilacije bile u oblačenju, jer si ipak voljela različitu odjeću za svaki novi dan.
Svaki dan je bio novi početak i sljedeći je trebao biti bolji od prethodnog i uvjeravala si se da jest, a svi su zapravo bili isti i jednaki. Monotoni.
To je bila riječ za tvoj život.
Čak i ne toliko za tvoj život gledajući sve što si proživjela s određene distance i vrteći film unazad.
Ali utonula si u kolotečinu iz koje se u slobodno vrijeme pokušavaš iskoprcati.
"Pravi klaun je tužan klaun."
Oh, koliko te ta istina pogađala. Koliko joj nisi željela vjerovati.
Vjerovala si u ljubav. U dobrotu.
Nadala se i sanjala.
Bila ambiciozna, ali se trudila držati zemlje. (Možda i uspijevala?)
Vjerovala si u prijateljstvo i vezala se nepromišljeno, iskreno i potpuno.
Zato je toliko boljelo.
Shvaćanje pravog stanja stvari, bilo je poput otkidanja komada sebe same.
Sve je bila laž. Znaš li da je sve bila laž? Baš sve, hej, čuješ li me?
Nisi znala kako se nositi s time.
Nisi htjela povjerovati u to i mislila si da si pogriješila negdje.
Prevrtala si sve događaje i sebe vidjela kako griješi.
Nikad nisi razmišljala da je neka sitnica koje si se sjetila i kojoj su se svi smijali bila od velikog značaja. A sada ti se činilo da je to bio prijelom za koji si ti kriva. Ta je sitnica sad bila visoka poput Himalaje.
Zaboravljala si tuđe greške, pa možda i dobre stvari, ali si se sjećala osjećaja uz tu osobu.
Sigurnosti i potpunog povjerenja.
Sjećala si se neke smiješne sreće, iako tad nisi bila sretna. Samo ti se s ovdašnjeg jadnog stanja činilo da jesi.
Sad si počela skupljati najmanje mrvice i preuveličavati ih u Mount Evereste jer si mislila da si dobila toliko više nego što si zaslužila.
Voljela si sebe na neki čudan način, ali nisi si vjerovala.
Nisi bila sigurna u sebe i mislila si da nemaš pravo proturiječiti, pa ipak si to skrivala i proturiječivala kad ti se nešto činilo neispravno želeći se pokazati u svjetlu u kojem si željela da te drugi vide, a ponajviše u kojem si željela vidjeti samu sebe.
Prevladavala si strahove kako bi tebi samoj bilo lakše podnositi sebe samu.
U biti si bila tužna.
Mislila si kako se nemaš pravo žaliti (nemoj si umišljati, nisi ni imala) jer postoje toliko veći problemi od tvog vlastitog.
Nijedna situacija nije bila beznadežna i uvijek je postojalo sutra.
Ta sutrašnjica je bila ono što te je držalo i za što si se budila, ali ju nikako nisi uspijela sustignuti i uhvatiti.
Skrivala si se u pametnim sintagmama i višestruko složenim rečenicama.
Osjećala si se tako nedostojno ljubavi.
Prijateljstva.
Dobrog mišljenja.
Pohvale.
Pokušavala si se uvjeriti da si vrijedna, a za sve što su ti loše napravili opravdavala bi svojim, kako si mislila, prosječnim izgledom i mislila kako samo zato što nisi savršeno prekrasna imaju pravo učiniti ti nešto loše. Bolno. Čak ih nisi prvo opravdavala svojom kompleksnom osobnošću, već izgledom. Glupačo.
A u biti si bila tužna.
A tko ne bi bio?
Zima se skrovito zavlači u svaku pukotinu te pljesnive sobe.
Sleđuje prašinu i skriva sunce.
Zubato se smije i grize te za obraze.
Uvlači pod kožu potpuno beščujno, i ledi ti poru po poru.
Parazitira u atomima tebe same i ne boli te do spoznaje.
Zar nije rečeno blaženi u neznanju?
Jesam li morala čuti? Jesam li morala propitkivati?
Sol na rani, voda u koljenu, šećer u krvi i eto ti kompletne gurmanske večere.
Žudjela sam za smislom (a laž je ako kažem da više ne žudim), težila sam višem cilju (a lagala bih kad bih rekla da mu više ne težim) i sanjala o ispunjenju (neistina bi bila da kažem da više ne sanjam o potonjem).
Što sam dobila? Što sam uopće htjela?
Ja sam prosjak.
Prosim dane da ne bježe, da mi udjele tračak svjetla i sunca u očima, prosim za mrvicom vjetra da mi štipa obraze i malo snijega da mi koža popuca od hladne zimske radosti.
Prosila sam od dana da mi podare šalicu vrućeg čaja i radost na usnama.
Prosila sam htijući se obogatiti.
Ana, prosjačenjem nećeš među bogate. Bogatstvo ište pošten posao i mukotrpan rad.
Ili budi narkoboss.
Noćas vodim bitku
i to najtežu bitku do sada.
noćas branim domovinu
od svih prijetećih zala.
Napadnite Kartagu
i ne dajte Hanibalu da uđe!
Ugušite sve protivnike
moga pomućena uma.
Ubij! Ubij sve špijune,
sve izdajice!
Prognaj, prognaj sve tatove,
sve kukavice!
Otruj Hanibala,
zabij nož u leđa.
Ma med prsa da probij,
pusti nek' u agoniji gleda
vlastiti grad kako mu pada
i dom dok mu gori,
Okupiraj im sve nade,
nesmiljeno ih smrvi!
Noćas, noćas
utvrda im pada.
Noćas, noćas
kulu im rušim.
Noćas sam pobjednik!
*Viva victoria, viva victor!*
Part 1
Prijateljstvo i prihvaćanje.
Jednakost u razlikama.
Multikulturalnost i jedan moral.
Vjera u ljubav.
Tišina.
Spokoj.
*Ništa nam više i nije trebalo, a imali smo sve.*
Part 2
Dodir za dodirom,
muk za tišinom.
Trnci za srsima
i požuda za pohotom.
Crvene usne
pune dima
i vjetar dok msi
zlaćane prame
mirisne kose.
Bujne grudi,
čvrst torzo,
zapleteni prsti
i dva jezika
asimiliraju.
Bio je tvoj vrući dah
i miris soli
u zraku.
Zvjezdano nebo
i prepuštenost čulima.
Zar se Eros ne bi ponosio nama?
A panovi su plesali tu noć
i nimfe nagom strašću pjevale.
Nesputana,
osim moralom,
upoznala sam
tvoje običaje
s tankom granicom
koju ipak nisam prešla.
Zaniječi štogod želiš
i slaži ono čime se ne ponosiš,
ali pričaj o meni
i šapni mi da sam lijepa.
Daruj mi sebe
u dlanu s dlanom
i bit ću ti pokorna.
Hoćeš li?
*Martina ti si moj anđeo.*
Part 3
Ujedinjenost i harmonija različitosti je vladala u toj zemlji,
daleko pod koninentima,
skrivenoj i zgurenoj u nevidljivi kutak.
Pa ipak je rasla i sazrijevala u predivni zlatni cvijet koji okrunjuje
te bisere i ljepote različitih umova i jednakih srca.
Pružili ste mi uvid u neke strane svjetove
i mogućnost da vas zarobim u srce.
Iskoristila sam to i dala vam jednako.
S blistavim osmjesima smo se nalazili,
a neisplakanim suzama rastajali.
Suze su oklijevale u kutovima očiju boje dugina spektra na zadnjem pozdravu.
Tako ste predivni bili,
savršena ljepota buja u vama.
Struji kroz vas
i zaražava mene.
Svijet je ljepši otkad ste tu.
Volim vaš osmijeh.
A sastali smo se slučajnošću uzrokovano
pod južnim križem istog neba.
U zemlji kratke povijesti i duge ljepote.
U kontinentu skrivenom što bliže polu.
I sve je drukčije.
Cijeli se kozmos sada drukčije giba i diše.
*Dišni sustav mu je oslobođen barijera*
